Status Balkana kao najsiromašnijeg ili najnerazvijenijeg dijela Europe nipošto nije nov. Kasna industrijalizacija omogućila je da ovaj prostor ostane većinski seljački do duboko u polovicu 20. stoljeća. U velikoj većini ovog područja, do značajnijeg razvoja gradova došlo je tek u socijalističkom periodu. To je države stavilo pred izazov: kako omogućiti migraciju seljačkog stanovništva za potrebe nove industrije kojom se nastojao na brzinu nadoknaditi razvojni zaostatak, ali istodobno osigurati relativnu socijalnu jednakost koja bi jamčila potporu stanovništva socijalističkom projektu. Unatoč vrlo ograničenim sredstvima, sve su se zemlje upustile u intenzivnu izgradnju novih, modernih naselja, koja nisu mogla biti namijenjena prodaji.
Stoga su države primijenile koncept “stanarskog prava”, odnosno radničkog zakupa stambenog prostora u javnom vlasništvu. Riječ je o stanarskom statusu koji je ne samo znatno jeftiniji, već i zaštićeniji od klasičnog podstanarstva utoliko što stanaru omogućuje nasljedno pravo korištenja stana bez formalnog vlasništva ili prava preprodaje. Iako je omogućilo laku migraciju velikog broja stanovništva u gradove pod relativno sređenim uvjetima (nasuprot istodobnom razvoju slamova u mnogim drugim zemljama), stanarsko pravo nije bilo bez svojih komplikacija i sukoba, prije svega onih između radničke klase i rastuće državne birokracije koja je često “radničkim državama” upravljala u ime radnika.
Državni monopol na stanogradnju i ograničavanje razvoja “neformalnih” naselja omogućili su lakše urbano planiranje, ali i ograničili teritorijalnu segregaciju na bogate i siromašne kvartove koja karakterizira većinu gradova bez iskustva socijalizma. No to nasljeđe po svemu sudeći nije trajno. Iako je početkom tranzicije privatizacija stambenog fonda izvedena vrlo oprezno – s namjerom da se nositeljima stanarskog prava i u budućnosti omogući korištenje stana i tako izbjegne rast socijalnog nezadovoljstva – prepuštanje stambenog pitanja tržištu neminovno vodi kako razvoju neformalne gradnje i infrastrukturnih poteškoća, tako i klasnom raslojavanju nekoć “mješovitih” dijelova grada.
U ovotjednom tematu nastojimo pratiti odnos razvoja grada i stambenih politika na primjeru triju zemalja – Hrvatske, Albanije i Rumunjske – od kojih je svaka imala svoje povijesne, ekonomske i socijalne specifičnosti, ali istodobno i velike sličnosti u problemima s kojima su se susretale i načinima na koje su ih pokušale riješiti.
– Tamara Buble: Tranzicija prava na stan
– Arlind Qori: Od ruralnog siromaštva do urbanih nejednakosti
– Enikő Vincze, Simona Ciotlăuș: Država za nekretninsko tržište