Bugarski ministar kulture Veždi Rašidov uputio je jučer nacionalnoj televiziji, te osobito uredniku kulturne emisije Georgiju Angelovu, javnu kritiku koja je uglavnom protumačena kao prijetnja. Naime, protestno pismo ministra je reakcija na prilog u Angelovljevoj emisiji u kojoj su pojedini gosti optužili ministra za pronevjeru sredstava i malverzacije. Iako je optužbe demantirao, ministar je u svojem pismu ipak otišao i korak dalje. Naime, po Angelovljevoj interpretaciji, “pojedinci su kulturnu emisiju pretvorili u mjesto za klevetu”, što je dio “suptilnog i zanimljivog procesa stvaranja povoljnih uvjeta za otvaranje medijskog prostora ljudima koji najviše vole pljuvati po državi, a u tom sudjeluje i Georgi Angelov”.
Ministar Rašidov time je zatvorio krug: kritika ministra je dio tajne zavjere, a zavjera je zapravo usmjerena protiv “države”. Šutnja o ministrovim malverzacijama i nekretninama u Austriji stoga je zajednički nacionalni interes svih koji nisu izdajice. Implicitna optužba za “izdaju” vidljiva je i kroz prijetnju obračuna, jer je ministar između ostalog upozorio kako ta ista država koju navodno napadaju “hrani djecu” voditelja kulturnih emisija. Ministrov trik identifikacije vlastitog s interesima zajednice star je koliko i politika, no njegova upotreba u tranzicijskom kontekstu ima dodatne zanimljive slojeve. Naime, razlog zbog kojeg ga napadaju je, prema Rašidovu, u tome što su novinari “djeca komunističkih funkcionera”.
Kao što se razaznaje iz retorike, Rašidov pripada “ekstremnijem” krilu vladajuće stranke tzv. desnog centra. Svoju poziciju u stranci i vladi je zaradio prije svega oštrom nacionalističkom retorikom, koja je tim efikasnija zato što je ministar porijeklom – Turčin. Kao pripadnik najveće manjine u Bugarskoj, jedan je od najglasnijih kritičara ideje manjinskih prava, ali i svakog tipa socijalnih politika, kao i socijalističkog razdoblja općenito. Paradoks je dakako u tome što je današnji ministar dijete turskih rudara iz malenog gradića na Rodopima koje je imalo priliku “ganjati svoj san” i postati umjetnikom, a kasnije i ministrom, sada predanim čuvanju vlastitih privilegija i politikama koje ograničavaju prilike za druge.