Europska komisija rezervirala je 450 milijuna eura za financiranje projekata kompanija koje se bave sigurnošću na internetu (cybersecurity), a s proklamiranim ciljem sprječavanja čestih i uspješnih hakerskih napada na privatne kompanije i vlade. Osim što ovo treba promatrati u sklopu sprječavanja potencijalnih leakova poput nedavnih Panama Papersa, zanimljivo je kojom brzinom se EU pokrenula kad se radi o zaštiti poslovnih interesa. Ilustrativno, od 160.000 izbjeglica koje su do sad trebale biti razmještene u zemljama EU, “integracija” može početi za tek njih 3000.
Projekt je osmišljen kako bi se spriječile financijske štete od hakiranja firmi i vlada koje se broje, prema podacima Komisije, do 500 milijardi eura godišnje (planetarno, ne samo u EU). Pritom, čini se, ne pravi se razlika između politički ciljanih hakiranja, tzv. haktivizma, čiji cilj nije pribavljanje osobne materijalne koristi, već obavljanje društvenih watchdog funkcija, što hakeri sve češće preuzimaju na sebe, s obzirom na porazno nekritičan posao kojeg obavljaju mediji i sami političari; te suvremenih oblika provala u bankarske sustave i pribavljanja osobne materijalne koristi. No, pogrešna politika pristupa Europske unije sigurnosti na internetu nije faktor koji je izazvao pobunu tzv. zainteresirane javnosti. Niti je u javnu raspravu pušteno pitanje najboljeg demokratskog modela internet sigurnosti.
Pobuna je u ovom sektoru ponovno došla od najvećih kompanija poput Google-a, Microsofta i HP-a koje su Komisiju optužile za državni protekcionizam jer je kompanijama sa sjedištem van EU, a prema pravilima HORIZON-a 2020, programa za istraživanje i razvoj (teškog 80 milijardi eura, za period 2014.-2020. godine), zabranjen pristup fondu. Ukupna težina fonda za sigurnost na internetu iznosit će, prema konzervativnoj procjeni, otprilike 1,8 milijardi eura tijekom tri godine (EU Horizon 2020 i ulozi 100 kompanija). ENISA-e (Europska agencija za sigurnost na internetu sa sjedištem u Grčkoj) smatra da Komisija novac europskih poreznih obveznika mora trošiti s ciljem razvoja europskih kompanija te da prihodi ostvareni ulaganjem javnih sredstava moraju ostati u EU i usmjeravati se s ciljem razvoja europskog IT sektora. Iz Komisije je neslužbeno potvrđeno da se kompanije čije se sjedište nalazi van EU neće moći prijaviti za ovaj program, što je naljutilo gorepsomenute najveće globalne igrače, pa je glasnogovornik trgovinskog udruženja DigitalEuropa – koje zastupa interese Googla, IBM-a i Microsofta, kazao kako Europa ima problem s mentalitetom koji državni protekcionizam vidi kao pozitivnu stvar, te dodao kako se radi o “pucnju u vlastitu nogu”.
Očekivani rezultati – nula
ENISA, prema pisanju Euractiva, nije u najboljim odnosima s Komisijom, no ima određeni broj pregovaračkih žetona s obzirom na to da se radi o agenciji zaduženoj za provedbu europskog plana kontrole sigurnosti na internetu prema kojem će ova agencija obrađivati redovne izvještaje od nacionalnih vlada, a upravo na temelju povećanog radnog opsega koji očekuje agenciju od 2018. godine, ENISA pokušava od Komisije dobiti povećanje budžeta jer zasada nema dovoljne resurse za obradu svih podataka koje će firme i vlade biti obavezne dostavljati. Da li ENISA koristi protekcionizam kao prijetnju Komisiji za povećanje vlastitih sredstava ili se zaista zalaže za promjenu političkog smjera, trenutno nije jasno.
Neovisno o ishodu, čini se da se radi o još jednoj promašenoj i neučinkovitoj europskoj politici: dok se s jedne strane najavljuje povećanje kontrole sigurnosti na internetu, istovremeno se ne osigurava radna snaga (i to u potpuno ekonomski devastiranoj Grčkoj) potrebna za obradu brojnih izvještaja, što zapravo znači da EK nema ozbiljnu namjeru strože nadgledati internet. To je dobro za javnost, ali onda se postavlja pitanje čemu uopće služi direktiva te koliko će ukupno financijski porezne obveznike koštati transponiranje ovih direktiva u nacionalne zakone, kao i da li cijeli milijarde eura težak fond zapravo služi samo za povećanje broja patenata europskih kompanija te povećanje njihove konkurentnosti na globalnom tržištu? Ako se pak radi samo o tome da se konkurira Googleu nije li onda bilo jednostavnije omogućiti izravne državne poticaje za IT sektor diljem Europe? Umjesto toga, dovoljna količina sredstava nije osigurana niti za rješavanje tehničkih izazova ENISA-e, ironično, čak ni iz fonda za istraživanje i razvoj, stoga kako bi se moglo očekivati da će ovaj europski plan donijeti ikakve koristi? U naredne tri godine potrošit će se otprilike 2 milijarde eura na IT sektor no korist za javnost i europska društva ostat će gotovo neprimjetna, osim nekoliko jednokratnih honorara podijeljenih ponekom europskom inženjeru.