U kontekstu suvremenog Balkana ili istočne Europe, vanjska politika Srbije predstavlja doista specifičan fenomen. Nasuprot predanosti “euroatlantskim integracijama”, koja je obilježila gotovo cijeli tranzicijski put svih zemalja u okruženju, Srbija je “patentirala” svoju politiku “četiri stuba”, koja načelno podrazumijeva ravnopravne odnose sa sve četiri velike sile: SAD-om, Kinom, Rusijom te Europskom unijom (odnosno Njemačkom). Iako je riječ o politici o kojoj formalno postoji konsenzus širom političkog spektra, očito je kako za vladajuće naprednjake, kao i njihove prethodnike demokrate, postoje znatne razlike u tretmanima pojedinih sila. Tako “neutralnost” u odnosu na Europsku uniju ne isključuje pokušaje priključenja tom “bloku”, dok istovremeno kontakti s Rusijom ili Kinom prije podrazumijevaju ceremonijalne i pompozne međusobne posjete i velike riječi, ali isključuju uzajamna obećanja koja bi u pitanje dovela prešutnu, ali naposljetku jasnu zapadnu orijentaciju Srbije.
Postoji više razloga za ovu specifičnost Srbije: ona je jedina zemlja Europe koja je doživjela izravni vojni napad NATO pakta, a kosovska nezavisnost ju je dovela u centar međunarodnopravnog i geopolitičkog konflikta oko prava pokrajina na jednostrano proglašenje nezavisnosti. Dio zemalja drži “stranu Srbije” zbog straha od samostalnosti vlastitih potlačenih nacija, a dio iz načelnog antiamerikanizma i pritisaka koje same doživljavaju od donedavne jedine velesile – Sjedinjenih Država. Kako bilo, splet neobičnih historijskih okolnosti je slabije informiranima u svijetu predstavio Srbiju kao jedan od tradicionalnih “bastiona antiimperijalizma”. Srpska je diplomacija nastojala iskoristiti taj dojam nezavisnosti, oslanjajući se dijelom i na tradiciju “nesvrstanosti” bivše SFRJ, iako je srpsku “nesvrstanost” bolje opisati kao svrstavanje uz baš svaku silu, uz posebnu brigu za interese EU.
Izgubljeni u prijevodu
Jedna od posljednjih epizoda u ovoj bizarnoj historijsko-geografskoj zabuni je subotnji susret srpskog premijera Aleksandra Vučića s bivšim urugvajskim predsjednikom José Mujicom. Iako politički beznačajan i krajnje proceduralan, posjet je Vučiću i njegovim medijima bio važan iz promotivnih razloga. Mujica je naime proteklih godina postao svjetska medijska zvijezda uslijed činjenice da je kao predsjednik jedne zemlje živio vrlo skromno. Mujica je u mladosti pripadao Tupamarosima, socijalističkoj “urbanoj gerili” koja je ranih 1970-ih postala svjetski poznata uslijed svoje široke potpore i spretnih akcija. Nakon uspostave vojne hunte u Urugvaju, Mujica je mučen i zatvoren u neljudskim uvjetima na punih 13 godina. Tek je nakon pada hunte oslobođen i otada se, kao i velik dio njegovih bivših suboraca, polako ponovno uključivao u politiku, da bi 2010. godine postao i predsjednik republike. Unatoč radikalnoj prošlosti, Mujica je svoj mandat proveo uglavnom u simboličnim gestama, poput osobnog siromaštva, čime je i stekao međunarodnu slavu.
Prilikom subotnjeg susreta Vučić je “izrazio divljenje za slobodarsku borbu koju je Mujica vodio u svojoj zemlji”, u gotovo nevjerojatnom pokušaju da Mujicinu radikalnu biografiju usporedi sa svojom radikalskom. Nastojanje Tupamarosa da svoju zemlju oslobode kontrole SAD-a kao preduvjet socijalističke revolucije, Vučić i njegovi mediji su tako pokušali poistovjetiti sa zločinačkim velikosrpskim huškanjima, zazivima klanja i etničkog čišćenja te suradnjom s mafijaškim režimom Slobodana Miloševića, koje je Vučić u nedavnom intervjuu HRT-u nazvao “odbranom svog naroda”. Da stvar bude bizarnija, Mujica je u regiji kako bi zapravo gostovao na Prvom sajmu knjiga u “Andrićgradu”, kičastom lunaparku Emira (odnedavno Nemanje) Kusturice, koji mu je osim susreta s Vučićem isposlovao i “Orden zastave Republike Srpske sa srebrnim vijencem” i to “kao borcu za socijalnu pravdu i siromašne u cijelom svijetu”.
Pri tome, dakako, nikome od angažiranih nije nimalo neugodno što su bivši socijalistički antiimperijalizam Mujice preveli u lokalnu četničku rusofiliju, ni što su borbu za socijalnu pravdu preveli u vlastite mafijaške režime predane neoliberalnim reformama i “poticanju stranih investicija”.