Posljednjih je godina u Europskoj uniji ostvaren napredak u postizanju ravnopravnosti spolova, o čemu, stoji u novoj EU Strategiji za ravnopravnost spolova do 2019. godine, svjedoče, primjerice, najviša stopa zaposlenosti žena u povijesti (64 % u 2014.) i sudjelovanje sve većeg broja žena u gospodarskom odlučivanju. Međutim, to pozitivno kretanje poništava stalna neravnopravnost u drugim područjima, npr. u pogledu plaća i primanja. No, postavlja se pitanje, ukoliko je ovo važno društveno pitanje visoko na listi prioriteta EU, zašto se ono ne riješi na jednak način na koji se rješavaju ostale relevantne točke – npr., provedbom europskih direktiva koje nalažu nacionalnim zakonodavstvima usklađivanje na europskoj razini. Nije li jednostavnije, jeftinije i učinkovitije izdati direktivu kojom se nalaže da se muškarcima i ženama za isto radno mjesto ima isplaćivati jednaka plaća? Ovako transformiran okvir iz kojeg se pitanje postavlja, otvara vidike prema stvarnim uzrocima neuspjeha provedbe raznih strategija ravnopravnosti spolova.
Kad se to pitanje postavi kao pitanje borbe protiv patrijarhata, onda je jasno da višedecenijske “odozgo” implementirane strategije zapravo ne rješavaju problem. Ravnopravnost spolova nije samo pitanje prava glasa žena, jednakih plaća, jednakosti u donošenju odluka itd… Mnoštvo rodno osjetljivih politika provodi se već duži niz decenija, i naprecima usprkos, društvene, političke i ekonomske neravnopravnosti i dalje su jasno vidljive. Ukoliko se složimo s tim da se ravnopravnost spolova ostvaruje na ta tri ključna područja (društvenom, političkom i ekonomskom) onda možemo primijetiti da mnoštvo strategija ne dijeli svoja područja djelovanja po ovom principu. Umjesto toga, taksativno pobrojane problemi i mjere često ne razlikuju te tri dimenzije.
Ekonomska ravnopravnost
Primjerice, kad se u strategijama govori o jednakoj plaći za jednak rad, provedbenim mjerama usprkos, nije točno jasno kako se u to, bez zakonske regulative, uopće može intervenirati? Ovdje možemo razlikovati plaće u javnom i u privatnom sektoru. Dok se u javnom sektoru lako može ostvariti načelo “jednake plaće za jednaki rad” kako bi se to ostvarilo u privatnim kompanijama gdje često ljudi na istim pozicijama neovisno o spolovima nemaju iste plaće jer one ovise o raznim okolnostima? Također, u privatnim firmama nije rijedak slučaj da ni najbliže kolege ne znaju točna primanja svojih suradnika.
No, osim ovog praktičnog, ovdje se postoji još jedan problem, a on je ozbiljniji i strukturniji te se nadovezuje na točku otpora koju EU zove načelom jednakosti u donošenju odluka, a u kritičkim feminističkim teorijama obično se postavlja pitanje kada se ženama otvaraju rukovodeće pozicije – da li se to događa zbog toga što je pala cijena rada u nekom sektoru, npr. u Zagrebu su posljednjih godina, od početka krize i mjera štednje, uglavnom žene imenovane na čelne pozicije kazališta i drugih kulturnih institucija; ili se događa obratno, da cijena rada na rukovodećim pozicijama pada u trenutku kad se ta mjesta otvore ženama. Jedino što se čini statistički dosljedno jest da cijena rada na rukovodećim pozicijama svakako pada kad njima počnu dominirati žene.
Stoga je nužno, pri govoru o “jednakoj plaći za jednaki rad” pozornost obraćati i na to da se pri postizanju rodne ravnopravnosti cijena rada istovremeno ne ruši. Ujedno, bez razumijevanja uzajamnog djelovanja provedbe politika u tri spomenuta ključna sektora (koja se nikako ne treba promatrati kao međusobno odvojena i nedodirljiva) i politika koje nisu primarno određene kao rodne politike, npr. mjera štednje, mogu li taksativno pobrojani problemi uroditi ikakvim suštinskim rezultatima?
Socijalna ravnopravnost
Tako primjerice druga neuralgična točka strategija ostvarivanja ravnopravnosti spolova, socijalna ravnopravnost, strukturno zanemarivanje činjenice da ma koliko se statistike popravljale, žene su i dalje te koje primarno snose troškove socijalne reprodukcije (odgoja djece, brige o starijima i nemoćnima i kućanskim poslovima). Prema podacima iz godišnjeg Izvještaja o ravnopravnosti “dvostruka opterećenost je još uvijek stvarnost za zaposlene žene u svim zemljama članicama, koje su u 2015. obavljale ¾ kućanskih poslova i 2/3 poslova vezanih uz brigu o djeci”. A ovome nije uzrok neodgovornost muškaraca za ova pitanja, niti se u tu zamku, optuživanja muškaraca, smije upadati. Umjesto toga, radi se o tome da je ova pitanja nužno riješiti na strukturnoj razini. Činjenica je međutim da je EU u Strategiji za period do 2019. godine uvela pitanja poput dostupnosti vrtića i izjednačavanje mirovina (koje su u bivšim socijalističkim zemljama u pravilu odavno izjednačene, no i dalje ostaje problem manjih mirovina žena koje rade u atipičnim radnim uvjetima, a upravo žene, češće rade u atipičnim radnim uvjetima radi čega imaju manje uplate u zdravstvene i mirovinske fondove), no, tek nakon što je većini zemalja članica nametnula žestoke mjere štednje koje su u nekim zemljama dovele do porasta cijena vrtića, do njihovog manjeg broja, ili do procvata skupljih privatnih vrtića koji si manji broj radnih žena, pogotovo samohranih majki, može priuštiti.
Neproduktivno je, odnosno neefikasno, ulagati velike količine sredstava u strategije za postizanje ravnopravnosti koje istovremeno ne povlače za sobom implementaciju ključnih mjera na svim razinama. Kontradiktorno je s jedne strane zalagati se za ravnopravnost spolova i borbu protiv patrijarhata, a s druge strane provoditi žestoke mjere štednje i velike udare na socijalnu državu, jer upravo te društvene funkcije omogućavaju ravnopravnost spolova. Također je kontradiktorno istovremeno se politički zalagati za privatizaciju socijalnih i obrazovnih službi – od patronažnih sestara, preko javnih vrtića do škola i fakulteta – i istovremeno hiniti imperativnost borbe protiv patrijarhata.