Kapitulacijom Sirize i propašću plana obustave mjera štednje unutar okvira europskih institucija, suvremena europska ljevica primorana je artikulirati novi plan. Tim nastojanjima priključila se i slovenska Inicijativa za demokratski socijalizam. Pored različitih ekonomsko-tehničkih aspekata lijevog programa i praktičnijeg ophođenja s oprekom nacionalno/internacionalno, presudno pitanje svakog plana B jest ono mobilizacije i demokratske aktivacije, s obzirom na to da je masovnost jedina prava poluga i snaga ljevice.
U subotu 13. februara u Ljubljani se održala druga programska konferencija Inicijative za demokratski socijalizam (IDS). Dok je prva bila posvećena problematici minimalne plaće, cilj ovogodišnje konferencije bilo je promišljanje takozvanog plana B. Siriza, koja je prije godinu dana pobudila velike nade europske ljevice (na koncu, nada je, slično kao i kod Obame, bila jedan od njenih glavnih izbornih slogana), plan B nije imala. Zapravo je sve karte stavila na plan A, odnosno na razuman dogovor sa kreditorima.
Iako je to bilo izrazito naivno, grčki premijer Aleksis Cipras i ministar financija Janis Vaufakis pokušavali su uvjeriti evropski i svjetski kapital koliko se nerazumno ponaša, čak i iz vlastite perspektive. Nije im uspjelo, štoviše, prilično su podbacili. Veliki snovi o budućnosti koju donosi Siriza, ubrzo su se pretvorili u noćnu moru stvarnih Sirizinih učinaka: još više štednje i još izraženija socijalna devastacija koje sada prati snažan bunt grčkog naroda usmjeren protiv Sirizine vlade. Iako je na početku podržavao uspon Sirize, IDS se kritički distancirao od kapitulacije, a s time se pojavila potreba za promišljanjem rezervnog plana suočavanja s europskom krizom, kao i nepovoljnom arhitekturom eurozone koje je Slovenija dio. Otuda i konferencija o planu B.
Uzrok krize u privatnom sektoru
Konferenciju je otvorio ekonomist Kostas Lapavicas, jedan od najistaknutijih predstavnika dugogodišnje intelektualne i strateške rasprave o odnosu ljevice i Evropske unije, bivši parlamentarni zastupnik Sirize, inače i predavač na britanskom fakultetu School od Oriental and African Studies (SOAS). Prema riječima marksističkog izdavača Sebastiana Budgena, Lapavicas je personifikacija “anti-Varufakis” stava u navedenoj raspravi. Lapavicas je prva dva dijela predavanja posvetio uzrocima eurokrize, kao i razlozima uspona i pada Sirize. Dok je u trećem, zaključnom dijelu, govorio više o tome kako bi trebao izgledati alternativni program, plan B, koji bi ljevica u odnosu na EU morala zagovarati.
Ponajprije je naglasio da treba započeti s političkom ekonomijom u razmatranju krize. Ovo nije kriza javnog duga, pa je i dominantna medijska priča o tome posve pogrešna. Krizu nije stvorio javni sektor već privatni, kasniji rast javnog duga posljedica je pokušaja sanacije krize. Primjerice, Španjolska, Portugal i Irska uopće nisu imale visok javni dug. Radilo se, i još uvijek se radi, o unutarnjoj krizi konkurentnosti zajedničke valute, radi se o državama s izrazito različitim fiskalnim politikama i mogućnostima povezanima jedinstvenom valutom. Drugim riječima, u osnovi krize je antagonizam fiskalne heterogenosti i monetarne homogenosti. Kriza je zapravo definirana s monetarnom unijom.
Lapavicas je zatim izložio da je danas Njemačka, uz iznimku dvije ili tri godine Hitlerova Trećeg rajha (ne radi se tu o političkim usporedbama), moćnija nego ikada u svojoj povijesti. To je postigla sa snažnim restrikcijama plaća, klasnom borbom u kojoj je kapital porazio rad što je njemačkom kapitalu omogućilo da iskoristi u svoju korist čitavu eurozonu. Ishodište cijele krize treba sagledavati u promjeni odnosa snaga između kapitala i rada u samoj Njemačkoj. Kombinacijom stagnacije plaća u petnaest godina koje su prethodile krizi i visoke produktivnosti njemački kapital je dosegao konkurentsku premoć u cijeloj Europskoj uniji. Nastale su dvije kategorije država: one s suficitom platnih bilanci i one s deficitom. U skladu s tim teku kapitalni tokovi od centra ka periferiji. U državama s proračunskim deficitom počinje se događati intenzivna financijska ekspanzija potaknuta kapitalom iz centra, a s time i snažno zaduživanje privatnog sektora. Financijalizacija ove vrste je doduše u početku pokrenula veći ekonomski rast, prije svega u građevinskom sektoru. Ipak sav taj rast će se s početkom krize pokazati kao financijski balon koji se ispuhuje s dramatičnim socijalnim i političkim posljedicama.
Nedostatak alternative
Za razliku od Njemačke i Austrije u kojima je od veće produktivnosti imao koristi gotovo isključivo kapital, primjerice u Italiji nešto od tih benefita prelijevalo se i u masu sredstava za plaće. Zato su prve dvije države imale prednost nad trećom i tako se krenula žestoko povećavati konkurentska razlika između država centra i periferije. Dok periferija stagnira kriza se postepeno seli u centar. Italija i Francuska ne mogu preživjeti u monetarnoj uniji, blokirani su politički kanali i otvoren je prostor za uspon krajnje desnice i fašizma. Sve skupa proizvodi strašne političke i socijalne napetosti, eurozona je u dugotrajnoj krizi i obilježena visokom nezaposlenošću i niskim rastom. Među državama koje je kriza najviše pogodila nalazi se Grčka koja je u posljednjih pet godina doživjela i 25%-tni pad svog bruto domaćeg proizvoda. U toj krizi dogodio se i uspon Sirize. Lapavicas je kao pozitivno istaknuo njenu pripravnost da preuzme vlast, da stane za državno kormilo, a kao njenu najveću slabost nepostojanje plana B, kao i nepripremljenost za tu situaciju.
Problem je bio u apsolutnom nedostatku alternativne strategije, slijepom vjerovanju u plan A i dobri euro (u smislu da u osnovi ništa nije pogrešno s tom valutom, već da bi trebalo s njom pravednije upravljati). Tu je Lapavicas oštro odbacio ideju o dobrom euru i ustvrdio da tako nešto apsolutno ne postoji. Nakon toga predavač se posvetio pozitivnom dijelu svoje kritike i pokušao odgovoriti na vječno i teško pitanje: što da se radi? Prema njegovom uvjerenju, napredna lijeva vlada trebala bi po osvajanju vlasti postići restrukturiranje i otpis duga. Trebala bi zahtijevati kraj mjera štednje, odbaciti politiku uravnoteženog proračuna i pobrinuti se za redistribuciju društvenog bogatstva. Sljedeći korak bila bi nacionalizacija banaka i uspostavljanje razvojnog bankarstva. Uslijedilo bi srednjoročno restrukturiranje proizvodnog sektora, takozvane realne ekonomije. Pored svega plan B bi podrazumijevao i mjere za olakšanje socijalne krize i poboljšanje radnih uvjeta u prijelaznom periodu. Doista zahtijevan i nesumnjivo dugoročan zadatak bio bi: duboka reforma države. Pri čemu, naglašava Lapavicas, da se klasni rat i u ovom slučaju borba progresivne nacionalne države protiv nadnacionalne tvorbe evropskog kapitala – EU, neće moći voditi, pa ni dobiti, bez otvorenih sukoba.
Masovnost kao poluga
Druge konkretne mjere koje bi Lapavicas uveo po izlasku pojedine države iz eurozone (ne nužno i Europske unije), bile bi kapitalne i bankarske kontrole, kao i tiskanje novčanica nove/stare valute. Uspostavljanje tzv. loših banka za sanaciju bankovnih bilanci i stvaranje političkog i ekonomskog okvira za nesmetanu opskrbu energijom, hranom i lijekovima. Pri tome, naglašava, neupitno je da će u prvoj fazi biti strašno teško i velika nestašica, ali treba ju učiniti podnošljivijom. Možda najzanimljiviji dio Lapavicasovg izlaganja je bilo njegovo isticanje da ljevica mora reaproprirati nacionalno kao sferu borbe. Izložio je potrebu ponovnog promišljanja odnosa između nacionalnog i nad ili inter-nacionalnog i naznačio da bez nadzora nad nacionalnom državom nije moguća ni internacionalna strategija. Toga su itekako svjesne i dobro koriste to proturječje u svoju korist krajnje desne, često i fašističke političke “alternative” u usponu. Ljevica, s druge strane, za sada o internacionalnoj borbi može govoriti tek kao apstraktnoj vrijednosti ili sloganu i sve dok se ne izgradi moć u pojedinim državama nećemo moći graditi lijevu međunarodnu politiku. Ona se, za sada, može temeljiti samo na moćnoj nacionalnoj podršci. Nju danas ljevica jednostavno nema.
Još veća, svakako i vjerojatnija, opasnost je da će kapital s međunarodnim sporazumima kao što su TTIP i CETA napraviti nacionalne parlamente i vlade još više bespotrebnijima i bezazlenijima nego što ih to sada čini sama Europska unija. S ovim sporazumima se pak otkriva nova razina: interkontinentalno savezništvo zapadnog kapitala. Tako će spasiti i ojačati svoju geopolitičku poziciju i moć u promjenjivim međunarodnim okolnostima u kojima uvijek jačaju novi centri moći. U prvom redu takozvane BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) ekonomije. Zato su u pravu oni koji naglašavaju da je TTIP ustvari ekonomski NATO pakt. Gledano tako i na nacionalnoj (pojedina država), međunacionalnoj (savez država, npr. EU) i interkontinentalnoj (savez dvaju skupina država, EU i Sjeverna Amerika) razini, ljevica je bespomoćna. Slično kao u Kafkinoj priči “Pred zakonom” ljevica trenutno nije sposobna savladati niti prvog vratara, a kamoli da bi se dohvatila drugog ili trećeg.
Plan B je zato zaista potreban, ali on ne smije biti zasnovan na “dostizanju” kapitala i njegovih organizacijskih oblika. Na tom putu je neuspješno već koračala i II internacionala, a zbog toga ju je Lapavicas eksplicitno kritizirao. Doista, originalan plan B bi morao pokušati odgovoriti na dvije temeljne prepreke na koje nailazi suvremena ljevica. Prva, artikulacijska i donekle lakša, sastoji se u pitanju: kako za radikalne političke promjene danas nagovoriti i mobilizirati kritičnu masu ljudi? Jer ta moć, brojčana moć ljudi je jedina moć na koju progresivna politika računa. Da bi danas bilo moguće bilo koga uistinu nagovoriti potrebno je odgovoriti i na drugo, znatno teže pitanje: Kako u današnjem društvu dokinuti postojeće diskriminatorne mehanizme političke participacije i nadomjestiti ih novima, inkluzivnijima? To je doista zahtijevan plan B koji ljevica zapravo još nema i nužno ga mora oblikovati.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija