U ratovima koji su harali bivšom Jugoslavijom početkom devedesetih na strani Armije BiH borilo se oko 3000 radikalnih islamista s bliskoistočnih ratišta koji su ostali trajno živjeti u BiH. Oni su dolazili preko Hrvatske, uz znanje obavještajnih službi većine zemalja, uključujući i američke, a ponekad i sa diplomatskim pasošima ili kao humanitarni radnici. Danas na sirijska ratišta odlaze osobe iz BiH povezane sa zajednicama koje su stvorili razvojačeni ratnici iz devedesetih.
Kada su prije manje od mjesec dana u Sarajevu ubijeni vojnici OS BiH Armin Salkić i Nedeljko Rajić, napadač Enes Omeragić koji se raznio bombom, doveden je u vezu sa tzv. Islamskom državom. Napad se dogodio samo nekoliko dana nakon terorističkih napada u Parizu kojima je očigledno bio inspirisan. To, da li je Omeragić zaista bio uvezan sa ISIL-om ili se radilo o suludom aktu pojedinca, ne mijenja činjenicu da su mnogi pripadnici radikalnih islamskih grupa iz BiH zaista otišli na sirijska ratišta da pristupe ili ISIL-u, ili nekoj od drugih pobunjeničkih islamističkih grupa. Jasno je da se jedan od mesdžida (mjesta za obavljanje vjerskih obreda) u kojem su regrutovani ISIL-ovci nalazio na sarajevskoj periferiji, u naselju Zaklopača, blizu aerodroma Butmir, a osnovao ga je od ranije poznati lider radikalnih islamista i vehabijske zajednice Maoča, Nusret Imamović. Napad na vojnike OS BiH ni izbliza nije bio prvi napad te vrste u BiH.
Ako idemo u nazad, sjetićemo se da je u oktobru 2011. godine, radikalni islamista Mevlid Jašarević 50 minuta pucao u pravcu ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, a da se njegov saučesnik u napadu Emrah Fojnica raznio u samoubilačkom napadu u Iraku 2014. godine. Prije toga, 2010. je u napadu u kojem je eksplozivom raznijeta policijska stanica u gradiću Bugojnom u centralnoj Bosni ubijen policajac Tarik Ljubuškić, za što je napadač Haris Čaušević osuđen na 35 godina zatvora. Jedan od najjezivijih slučajeva terorizma jeste masakr nad povratničkom hrvatskom porodicom Anđelić u Kostajnici kod Konjica, koji je izvršio radikalni islamist Muamer Topalović, kasnije osuđen na 35 godina zatvora za višestruko ubistvo i djelo terorizma.
Neki slučajevi kao što je ubistvo policajaca Ante Valjana i Vlade Stojaka 1998. i 1999. u Travniku, odnosno ubistva hrvatskih povratnika Fabijana Babića, Luke i Perice Bilića 1997. i Ivice Domića nikada nisu rasvijetljeni, baš kao ni atentat (podmetanje eksplozivnog sredstva u automobil) na zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH Jozu Leutara. Pa ipak 2008. godine su uhapšene terorističke grupe Mirsada Bektaševića i Rijada Rustempašića i osuđene na više godina zatvora zbog planiranja terorističkih napada u BiH.
Trag novca
Sve ove napade povezuje selafizam, odnosno svi napadači mogu se dovesti u vezu sa sljedbenicima ekstremističke ideologije koja je u BiH uvezena u ratu i to misionarenjem stranih ratnika, pripadnika odreda El-Mudžahid, a koji je bio u sastavu 7. muslimanske brigade u okviru 3. korpusa ARBiH. Za ratni put odreda vežu se teški ratni zločini, zbog kojih je Tužilaštvo BiH nedavno izdalo nalog za hapšenje komandanta 3. Korpusa ARBiH Sakiba Mahmuljina.
Uz to, nemalo iznenađuje činjenica da je počasni komandant El-Mudžahida, bio, niko drugi, do ratni predsjednik Predsjedništva BiH – Alija Izetbegović. Amerikanci i ostatak međunarodne administracije u BiH se nikada nisu ozbiljno zamarali sa Izetbegovićem, niti on s njima, ipak su insistirali na strožim mjerama protiv Bakira Alispahića, direktora AID-a (Agencije za istraživanje i dokumentaciju, obavještajne službe RBiH) i bivšeg ministra MUP-a BiH, te Hasana Čengića, sive eminencije ratnih bošnjačkih paralelnih struktura i zamjenika ministra obrane Federacije BiH zbog saradnje i veza sa islamistima.
Čengić je bio glavni akter jednog od najvećih političko-obavještajnih skandala u postdejtonskoj BiH, kada je utvrđeno da ratne veze bošnjačkih struktura u Beču, koje su podrazumijevale saradnju sa islamističko međunarodnom organizacijom Faiths Third World Relief Agency (TWRA), nisu podrazumijevale samo krijumčarenje oružja i mudžahedina u ratom zahvaćenu BiH. Husein Živalj, ambasador BiH u Beču i saradnik Hasana Čengića dijelio je pasoše sa lažnim imenima licima iz svjetskog terorističkog miljea. Kada je u Turskoj 1999. uhapšen bh. državljanin Mehrez Audoni, jedan od najbližih saradnika Osame bin Ladena, to nije bio vrhunac skandala. Objelodanjene su informacije da je Ambasada Republike Bosne i Hercegovine u Beču 1993. izdala pasoš i samome Osami bin Ladenu.
Kako je nedavno preneo jedan od domaćih portala, jedan od najčešćih posrednika u transakcijama novca u Beču bio je i Wael Hamzah Jelaidan čije se ime nalazilo na sankcionim listama koje koje izdaju UN, EU i SAD, a radi međunarodnih mjera s ciljem da se u međunarodnim razmjerima teroristima ukine finansijska baza putem zamrzavanja računa i zaplijenjene imovine. U ratnom je razdoblju sa računa TWRA, na “ime isplate duga Hasanu Čengiću” isplaćeno je 7.058.973,20 USD. Na istoj listi je i Abdul Quader Hafes, za kojeg se vežu tri transakcije – donacije u iznosu od 5.219.967,71 USD. Zanimljivo je da je novac sa ovog računa podizala i Sadžida Silajdžić, supruga onovremenog premijera RBiH Harisa Silajdžića.
Izetbegovićevi ljudi
Prema obavještajnim podacima, najveći broj mudžahedina je u BiH došao iz Afganistana, Jemena, Alžira, Egipta, Tunisa, kao i drugih arapskih zemalja. Sa sobom su, naravno, donijeli ratno iskustvo s nekog od “islamskih kriznih žarišta”. Svi oni u BiH ulazili su preko Hrvatske, sa znanjem hrvatskih obavještajnih i policijskih struktura o kakvim se osobama radi. Najčešće su se predstavljali kao humanitarni radnici, a ponekad su imali diplomatske putovnice. Prema podacima UNPROFOR-a, u tom je periodu u BiH pristiglo oko 3000 islamističkih boraca. Glavni centri njihove obuke bili su Travnik, Zenica i Bugojno.
Ekspert za terorizam američkog Savezne istražne kancelarije, poznate kao FBI, Evan F. Kohlman je objašnjavao da je sudeći po video materijalu koji su snimali i dijelili sami mudžahedini, vidljivo da su se članovi najužeg zapovjedništva tog Trećeg korpusa ARBiH sastajali i koordinirali akcije s vođama dobrovoljaca iz bliskoističnih zemalja među kojima je bilo osoba za kojima su bile izdane međunarodne potjernice zbog umiješanosti u terorizam. “Što se tiče samoga vođe mudžahedina u Bosni, Alžirca Abu el-Ma’alija, on je oduvijek tvrdio, i posljednji put to ponovio u jednom intervjuu u ljeto 2005., da su dobrovoljci iz bili dio Armije BiH i da su izvršavali naredbe koje su primali od Rasima Delića i Alije Izetbegovića”, kazao je Kohlman.
Bivši aktivist al-Kaide u Londonu i dobrovoljac u bosanskom ratu, Egipćanin Abu Hamza al-Masri opisuje Abu el-Ma’alija kao “sposobnog vođu, koji je ovisio od zaštite Alije Izetbegovića”. El-Ma’ali je bio povezan s više terorističkih ćelija na Zapadu, uključujući onu koja je izvela napad na pariški metro 1995. (osam poginulih, više stotina ranjenih); skupinom koja je pripremala bombaški napad u Milanu; takozvanom Rubeškom (Roubaix) u Francuskoj i ćelijom u Montrealu, odgovornom za neuspjeli pokušaj podmetanja bombe na međunarodni aerodrom u Los Angelesu (LAX) na prelazu iz 1999. u 2000. godinu.
Abu Mali, kako je prije nekoliko godina svjedočio nekadašnji prvi sekretar Misije BiH pri Ujedinjenim nacijama, Darko Trifunović, pod imenom Safet Abid Ćatović radio je kao zamjenik šefa Misije BiH pri UN što govori da se radilo o osobi sa američkom zaštitom.
Tuđmanova igra
Nema nikakve sumnje da je spletom takako interesa stranih obavještajnih službi, a posebno hrvatskih, koje su bosanske muslimane u toku bošnjačko-hrvatskog rata nastojale prikazati u što radikalnijem svjetlu, tako i islamističke ideologije Alije Izetbegovića, BiH postala stjecište radikalnih elemenata koji se, u tom momentu, nigdje u svijetu nisu osjećali sigurnije. Štoviše BiH im je postala poligon za pridobijanje novih sljedbenika, stvaranje ideoloških i logističkih uporišta, te jedne od baze ekspanzije pokreta u ostatku svijeta. Nikakvo čudo da je BiH postala jedno od međunarodnih čvorišta transportovanja radikalnih islamista u Siriju i Irak.
S druge strane, kada se uzme u obzir isprobana američka strategija korištenja radikalnih islamista u globalnom širenju američkog utjecaja u svijetu, nikakvo čudo da su Amerikanci uprkos objavljivanju crnih lista i pokušaju kontrole radikalnih islamista bili spremni prihvatiti ostanak znatnog broja stranih selefija u BiH pod krinkom pripadnika humanitarnih organizacija, odnosno osoba koje su stupile u brak sa domicilnim ženama. Jedan od najvećih skandala koji je proizašao iz takve politike jeste ponižavanje i prisiljavanje BiH da nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. u New Yorku izruči šestoricu svojih državljana alžirskog porijekla bez ikakvog dokaza da su učestvovali u terorističkim aktivnostima.
Pa ipak, unatoč brojnim počinjenim zločinima i praksi maltretiranja ostalog bošnjačkog stanovništva, poput napada na parove koji se ljube na javnom mjestu ili čak bacanja bombi na omladinske domove, drugi načelnik generalštaba Armije BiH, kasnije u Haagu osuđen na tri godine zatvora radi ratnih zločina, je 1996. godine u intervjuu za sarajevsko Oslobođenje zaključio da “ne bi trebalo nikom da bude neobično da u ustroju buduće profesionalne vojske budu i jedinice koje su svojom tradicijom, svojim borbenim doprinosom u oslobodilačkom ratu imale već taj prefiks, tako da je nastavak te tradicije i u miru opravdan, jer je to opravdano i karakteristično za sve armije svijeta. Prema tome, osnov za nastavak, kada je riječ o samom nazivu, jeste ono što su te jedinice dale u ratu.” Ovakav stav će uveliko doprineti ekspanziji radikalnog islamizma u BiH nakon rata, a čiji su nosioci bili selefije podržavane i finansirane uglavnom od strane Saudijske Arabije.
Saniranje štete
O kakvom se učenju zapravo radi i zbog čega je odgovornost struktura oko Alije Izetbegovića i Hasana Čengića radi njegovog “instaliranja” u BiH, sudbonosna, ponajbolje objašnjava američki analitičar Stephen Suleyman Schwartz, jedan od najvećih kritičara islamskog fundamentalizma: “Uvriježeno je vjerovanje da je Kraljevina Saudijska Arabija stara, tradicionalistička i konzervativna država. No radi se o krivoj predstavi. Prije svega ova država nije stara, utemeljena je 1932. godine. Nije ni konzervativna jer ne konzervira, dakle ne čuva, nego svojim radikalizmom uništava postojeće strukture islama, vandalizira i narušava kulturno i povijesno naslijeđe drugih islamskih zemalja. Zabranjuje postojeće knjige, sprečava pisanje novih. Ne radi na očuvanju postojećih muslimanskih kultura nego ih, naprotiv, nastoji istisnuti i zamijeniti novim i radikalnim oblikom islamskog fundamentalizma. Nije ni tradicionalistička jer državna ideologija se ne temelji niti na jednom od četiri ustaljena pravna tumačenja islama koja vrijede među sunitima.”
Unatoč tome, vehabijska ideologija je nakon rata, a zbog obilatog saudijskog finansiranja imala podršku od strane bivšeg reisul-uleme Islamske zajednice BiH Mustafe Cerića – doduše ne radi uvjerenja, već čistog pragmatizma, budući da je isti reis Baracka Obamu proglasio “darom od Boga”. Pragmatizam ili ne, Cerićev govor iz 2008., kada je izrekao čuvenu rečenicu: “Neki opažaju da sada u Bosni imaju novi muslimani, kojih ovdje prije nije bilo. Stari muslimani su bili dobri, ovi novi nisu. Šta je onda bio razlog da se pobiju oni stari muslimani. Imate li vi odgovor? Naravno da nemate”, bio je jasna poruka da će Islamska zajednica BiH tolerisati radikalne selefije, sve dok ih drži pod kontrolom.
To je donekle i uspijevalo, budući da je većina vehabijskih zajednica (uključujući njihovo glavno glasilo Saff) kooptirana u IZ BiH te, unatoč širenju vjerske mržnje i nacionalističke histerije, sama osuđuje terorističke napade i slične prakse radikalnih selefija, zbog čega navlači njihovu mržnju, posebno pristalica ISIL-a, koje su, također, pokrenule svoj portal na BHS jeziku. Kako bi se amortizovala šteta koju je nanijela Cerićeva politika, trenutni reis IZ BiH, Husein Kavazović je potakao sastanak 37 bošnjačkih lidera, koji su 4. decembra 2015. potpisali Zajedničku izjavu o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma. Radi se svakako o počecima pokušaja “kontrole štete”, ali koliko će ona biti moguća, jasno je da ne ovisi samo o bosanskim muslimanima.