Nakon što je ove godine formalno stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, Komisija je nedavno objavila i izvještaj o napretku ove zemlje. Iako dokument daje malo nade za optimizam, europski su ga političari ipak nastojali predstaviti kao indikator efikasnosti vlastitih inicijativa.
Početkom ovog mjeseca, tačnije 9. novembra, europski zvaničnici koji se još uvijek bave Bosnom i Hercegovinom povremeno (i uobičajeno površno), uputili su čestitke vlastima na napretku koji je postignut tokom prošle godine. Izvještaj Komisije, koji je domaćim liderima uručio unijski specijalni predstavnik u BiH, konstatuje – još jednom – kako su “narednih nekoliko sedmica ključne za BiH ukoliko želi u EU”.
Ministar vanjskih poslova Slovačke i bivši Visoki predstavnik u BiH, Miroslav Lajčak, ocijenio je kako su “pomaci vidljivi”, te poručio: “Manje se bavite samim sobom, a više ste se počeli baviti s onim što je za mene ključno, a to je europska perspektiva. Donijeta je reformska agenda, akcioni plan, to je činjenica, ali to nije kraj.” Šef delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark je pak rekao kako se “po prvi puta, unazad više godina, ova zemlja približava EU, ostvaruje jedan smisleni pomak i to u provedbi reformske agende što je jedan od uslova u približavanju EU integracijama”.
Nažalost, napredak koji spominju, građani teško da primjećuju u svakodnevnom životu. Da stvar bude apsurdnija skoro je nemoguće shvatiti gdje nalaze povoda za optimizam nakon pažljivog iščitavanja izvještaja Europske komisije.
Sužena sloboda izražavanja
Grupa uglavnom profesora i istraživača, od kojih je dio iz BiH, neposredno nakon objavljivanja Izvještaja uputila je otvoreno pismo Federici Mogherini, visokoj predstavnici za vanjsku politiku i sigurnost, Johannesu Hahnu, europskom komesaru za susjedstvo i proširenje, te Johnu Kerryu, američkom državnom sekretaru i EU vijeću za vanjske poslove, u kojem traže ozbiljniji i aktivniji pristup prema BiH. Za razliku od EK, oni smatraju da se situacija stalno pogoršava “dostižući alarmantan nivo tokom prošle godine”. Napominju kako izvještaj pogrešno tumači realnost u BiH nazivajući napretkom “prazne i neispunjene reformske mjere”.
Površna ocjena iz Brisela ustvari je veliko ohrabrenje domaćim političkim elitama da nastave raditi malo, odnosno ništa, kao i do sada, te da nastave sa zanemarivanjem građana i njihovih osnovnih potreba i prava, što uključuje i osnovna ljudska prava kao što je sloboda govora i medija ili zaštita od diskriminacije. Izvještaj čak nije nimalo pozitivan u ovom dijelu. Tu naime stoji kako su “ljudska prava i zaštita manjina tek u ranim fazama razvoja u Bosni i Hercegovini”, te da su “pogoršani uslovi za ostvarivanje slobode izražavanja”, odnosno da je primjetan trend kretanja unazad.
EK podsjeća kako postoje svi pravni okviri koji štite slobodu medija, ali “institucionalno i političko okruženje ne čini dovoljno da stvori uslove za punu slobodu izražavanja”. Primjećuju politički i finansijski pritisak na medije, nedostatak transparentnosti kada je riječ o vlasništvu nad medijima, te ograničavanja slobode govora uvođenjem novih zakonskih rješenja. Nisu zanemarili ni činjenicu da mediji sve češće postaju meta napada i prijetnji, čak i javno, a nerijetko ti napadi dolaze od političara. “Odgovor vlasti na prijetnje medijskim slobodama i novinarima je nedovoljan”, konstatuje se u Izvještaju.
Kažnjavanje protesta, nekažnjivost korupcije
Europska komisija je primijetila i nastavak pritisaka na aktiviste, čime vlasti ugrožavaju pravo na slobodu okupljanja. Pri tome, ovakvi slučajevi nisu istraženi niti procesuirani.
No, Izvještaj ukazuje i na mnogo teže slučajeve kršenja ljudskih prava i to onih najugroženijih kategorija. Djeca sa specijalnim potrebama ostaju kategorija koja gotovo nema pristup sistemu obrazovanja. Ni kategorija odraslih sa specijalnim potrebama nije ništa bolje zaštićena i njihove potrebe su skoro zanemarene.
Također je primijećeno kako, na svim nivoima, ne postoje adekvatne mjere za osiguranje neovisnog i transparentnog rada policijskih službi, niti procesuiranja žalbi građana. Konstatuje se i da je povjerenje javnosti u sudove “generalno slabo”, primjećuju politički pritisak na pravosuđe, te nedostatak mjera za osiguranje odgovornog rada ovog segmenta sistema.
Jedan od najtežih problema u BiH, korupcija, i dalje nije adekvatno tretirana. Izvještaj primjećuje “neki napredak”, ali nije jasno gdje ga vide. Zakoni se slabo provode, napominje se, dok su postojeće mjere kažnjavanja za slučajeve korupcije neadekvatne. “Korupcija je i dalje široko rasprostranjena, dok politička predanost ovom pitanju ne daje konkretne rezultate.” Prema podacima u Izvještaju tokom 2014. godine je vođeno ukupno 158 istraga na državnom nivou koje su se ticale financijskih zločina i korupcije. Od tog broja, 103 predmeta su zatvorena, 53 upućena ka tužilaštvu, no i dalje nema konačnih presuda kada je riječ o visokorangiranim slučajevima.
Alibi “inicijativa”
EK konstatuje i kako je Ustavom uspostavljeno složeno institucionalno uređenje koje je i dalje neučinkovito i podliježe različitim tumačenjima. Naravno, i dalje je Ustav u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, kao što je navedeno u odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci koja nikada nije provedena.
Ovo je samo dio problema koji se konstatuju u Izvještaju, ali koji očito nisu dovoljni za EK da zaključi da je situacija u BiH izuzetno loša i da oštro kritikuje domaće političke elite. Razlozi zašto nalaze napredak je u tome šta i na ovaj način pokušaju isforsirati “novu inicijativu” koja je došla prošle godine iz EU, a predložena je od vlada Njemačke i Velike Britanije. Inicijativa koja ne sadrži jasne smjernice sadržana je u Programu za rast i zapošljavanje, koji je također nejasan, ali su ga vlasti u BiH usvojile i očigledno se uglavnom pretvaraju da nešto i rade. No konkretno niti inicijativa niti njeno prihvatanje vlasti nije donijela ništa za građane.
Ekonomistkinja Svetlana Cenić oštro je odbacila ovaj izvještaj javno i ironično, s potpunim pravom ukoliko se sagleda situacija i pročita izvještaj, upućujući poziv EU specijalnom predstavniku “da kaže što uzima od lijekova, stimulansa ili hrane jer samo on i ljudi oko njega vide veliki napredak BiH, a nitko od nas to ne vidi”.
Bijeg od napretka
Na kraju, ali ništa manje bitno, EU birokrate su u Izvještaju potpuno zanemarile statističke podatke objavljene u sklopu Izvještaja, a koji su u mnogim dijelovima više nego zabrinjavajući. Samo jedan od podataka koji bi ih trebao brinuti, a nalazi se na vrhu tabele, tiče se broja stanovnika u BiH. (Naravno, riječ je samo o procjenama jer rezultati popisa provedenog 2013. još nisu objavljeni, niti ima naznaka da će biti uskoro ili ikad). Naime, sudeći po ovoj tabeli, 2002. godine u BiH je procijenjeno da živi oko tri miliona i osamsto dvadeset i osam hiljada građana.
Broj je rastao 2010. i 2011. i prešao je tri miliona osamsto i četrdeset hiljada, no od tada se smanjuje i sada je manji nego je bio 2002. godine, odnosno procjena je da je riječ o tri miliona osamsto dvadeset sedam hiljada. Mediji i nevladin sektor su tokom godine upozorili da je iz zemlje u toku jedne godine otišlo preko 170.000 građana. Sudeći prema EU birokratama i međunarodnim zvaničnicima u BiH, otjerao ih je napredak.
Ustvari, na kraju se može postaviti pitanje da li je neko od međunarodnih zvaničnika koji su dali pozitivne ocjene BiH pročitao izvještaj koji su komentarisali ili barem pogledao kroz prozor skupih ureda u Sarajevu?