politika
Kosovo Srbija
vijest

“Pobjede” skrivaju porazne odnose na Balkanu

Foto: AFP / Armend Nimani / Manastir Gračanica na Kosovu

Odbijanje rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, slamanje ekonomskih sankcija Hrvatske, a sada i nedovoljan broj glasova za članstvo Kosova u Organizaciji za obrazovanje, znanost i kulturu Ujedinjenih naroda (UNESCO) – to je popis “pobjeda” koje je sebi pripisao premijer Srbije Aleksandar Vučić. “Srbija polako i sigurno uči u najmanju ruku da ne gubi”, pohvalio se premijer na konferenciji za medije neposredno nakon jučerašnjeg glasanja o kosovskom članstvu na generalnoj skupštini međunarodne organizacije za kulturu.

Pitanje koje je posljednjih mjeseci predmet zaoštrenog diplomatskog spora između Srbije i Kosova privremeno je stavljeno ad acta nakon što su od 142 zemalja članica 92 glasale za, 50 protiv, dok je 29 bilo suzdržano po pitanju prijema Kosova. S obzirom da su za prijem potrebne dvije trećine glasova članica, a za takvu su većinu nedostajala tri glasa, zahtjev je odbijen. Očekivano, dvije su vlade imale sasvim suprotstavljene interpretacije tog raspleta. Državni vrh Srbije u spomenutom je trijumfalnom tonu čestitao sam sebi i narodu na samoproglašenoj velikoj pobjedi.

Ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izrazio je sigurnost da tu pobjedu “osjeća svaki naš građanin i svaki pripadnik našeg naroda”, dok je predsjednik Tomislav Nikolić zaključio kako “kada su građani jedinstveni mogu da urade i ono što se ne veruje da je moguće”. Osim nacionalne, funkcioneri Srbije su događaje opisali i kao pobjedu međunarodnog prava, a predsjednik skupštinskog odbora za “Kosovo i Metohiju” Milivoj Drecun pozvao je velike sile da izvrše “pritisak na Prištinu” da se ponaša “racionalno” te da ne djeluje “politički ekstremno”. Države svijeta, zaključak je Drecuna, ne priznaju jednoglasna proglašenja nezavisnosti.

Prijatelji u svijetu

No kako smo čuli od srpskih funkcionera, borba protiv članstva Kosova u UNESCO-u nije se temeljila samo na međunarodnom pravu, već je nastojala i dokazati kako “vlasti u Prištini” nisu sposobne štititi kulturnu baštinu s obzirom na uništavanja tamošnjih srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih crkvenih objekata u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, pri tome elegantno zaboravljajući na vlastitu nesposobnost za zaštite beogradsku Bajrakli džamiju i nišku Ismail-aginu džamiju koje su zapaljene 2004. godine radi odmazde zbog paljenja i oštećivanja manastira i crkava na Kosovu.

Ministar vanjskih poslova Kosova Hashim Thaçi je pak, sasvim suprotno, glasanje generalne skupštine proglasio “moralnom, akademskom i političkom pobjedom Kosova” jer je uvjerljiva većina ipak glasala za kosovsko članstvo, te posebno napominjući kako je Kosovo podržao “slobodni svijet”, misleći pri tome na SAD i većinu zemalja članica Europske unije. Ta je pobjeda izborena unatoč onom što je Thaçi prvo nazvao “agresivnom i rasističkom kampanjom protiv Kosova” da bi zatim sasvim rasistički zaključio kako je “pobijedila civilizacija”.

Obostranim proglašenjima velikih pobjeda unatoč, neutralnom će se promatraču učiniti kako je riječ tek o prisilnom zadržavanju statusa quo koji ne rješava ni jedan problem, ali zato garantira kako će i u sljedećem periodu pitanje Srbije nastaviti dominirati unutrašnjom politikom Kosova, kao i kosovsko pitanje unutrašnjom politikom Srbije. Samoproglašene pobjede će se tako nastaviti brojati glasovima koje su države na drugom kraju svijeta dale za ili protiv članstva u ovoj ili onoj instituciji, a njima će se prikrivati nesposobnost da se urede odnosi u vlastitom susjedstvu.